01. februar 1989.

Dragi dnevniče,

Jesi li čuo ikad za igru skrivača ? Pitam se jesu li moji prijatelji ikad osjetili ono uzbuđenje kada pronađu najbolje mjesto na svijetu za skrivanje i onda se tu, na tom istom mjestu suoče sa svojim najvećim strahovima ? I opet nikad ne popuste, nikad se ne predaju i nikad ne kažu da odustaju jer žele, kao i ja, iz igre izići kao pobjednici.
Ja sam se obično suočavala sa paučinom i paucima. Danas, nakon dvadesetak godina i dalje su u rubrici mojih najvećih strahova.
Godinama nakon tih igara dolazili smo do spoznaja, svako od nas, da na svijetu postoje mnogo bolja i ljepša mjesta od našeg mjesta za skrivanje, da postoje mnogo ljepše i zabavnije stvari nego što je to igra skrivača, upoznavali smo druge ljude, starije i mlađe od nas, putovali smo, ljubili se, voljeli i bili voljeni. Živjeli smo van staklene kupole i sviđalo nam se, ali smo se svakodnevno vraćali starim strahovima i staroj igri skrivača.

Ko su oni ? Ko sam ja ? Sa kim ću da te upoznam?

Ja sam Merjem, a ovo je naša priča.

Komentariši