Naša priča

Dragi čitaoci, dobrodošli u moj svijet! Ne želim mnogo otkrivati niti opisivati, jer želim da Vi živite, osjećate i opisujete ono što pročitate. Uživajte.

23.01.2017.

*******************

- Možda se otac deteta pojavio pa su zato pobegli. – rekao je Gogi. - Nema smisla, da je htio to dijete pojavio bi se prije devet mjeseci, ili u toku tih devet mjeseci, nema smisla to što pričaš Gogi. - Možda ima smisla, Anela. Šta ako nije znao da je on otac djeteta, pa je nekako saznao nakon što je Sanda rodila. Znaš i sama da su sve komšije samo o tome pričale. – Melisa je stala na Gogijevu stranu - Dobro, ali zašto bi pobjegli ? Zašto kad bi joj taj lik, kao otac djeteta dobro došao u takvoj situaciji. Davao bi novac, a Sara bi imala oca, što nije nimalo loše ako uzmemo u obzir... - Mirza je pokušao nešto reći, ali ga je Anela prekinula. - Šta, da nije imala dovoljna novca, ili šta ako uzmemo u obzir ? Možda da joj je napravio dijete na silu ! - Ti stvarno veruješ u to sranje ? - Gogi! – Rekla je Melisa i pokazala očima na moju majku koja je neumorno šila i pretvarala se da ne sluša naš razgovor. Anela je nastavila – Da, vjerujem, jer ne znam u šta drugo da vjerujem! Daj mi kakvu drugu priču za koju bih se mogla zakačiti pa ću povjerovati u nju a ne u to sranje ! Pokušala sam reći nešto što će ih smiriti ali nisam imala ništa na umu. Gledala sam u mamu koja se pretvarala da je zauzeta šivanjem haljine. Bilo je tako očito da je njeno ponašanje neprirodno i bilo je očito da nešto skriva, da nešto zna i da nam neće reći. Ostali su se raspravljali i svako je smatrao da baš njegova priča pije vodu. - ... zar nikom nije sumnjivo što su tek tako otišli ? Kako to da komšije nisu videle ništa ? – Bio je uporan Gogi. - Vidjeli su Gorane, ali niko ne zabada nos u tuđe poslove kao što to radite vi. Djeco, idite, zabavljajte se, pustite ljude na miru. Niko ne zna šta je bilo osim njih samih, niko ne zna razlog odlaska osim njih samih – mama je bila uporna. - Možda ti nešto znaš a nećeš da nam kažeš. – obratila sam se mami, još uvijek gledajući kako se vreo čaj puši iz šolje. Nastala je kratka tišina. Svi su se okrenuli prema mami, a ona je ugasila mašinu i okrenula se prema nama, zatvorila oči i duboko udahla teški, napeti zrak oko nas. Dok sam je posmatrala vidjela sam kako stari, kako su se oko očiju i usana skupljale sitne bore i pribijale se jedna uz drugu. Vidjela sam da je deblja nego prošle godine i da će iduće godine biti još deblja. Ali to nije bilo bitno jer to je bila moja mama. Znala sam da je volim i da ona voli mene, i baš zbog te ljubavi, razmišljala sam, mogla bih iz nje izvući sve što zna. - Ne znam ja ništa, - rekla je – i ne želim se mješati u te vaše privatne istrage. Želim vas samo upozoriti da nećete naći ništa što tražite, a ako bilo šta i nađete, ako bilo šta saznate to će vas razočarati. Poslušajte me, - pogledala je u mene – ne vucite prošlost u sadašnjost. Tako ćete samo pokvariti budućnost. - Znači ipak nešto znate, – rekao je Mirza smijući se – samo nećete nam reći. Zašto ? Želite da se opečemo pa da sami shvatimo da ne trebamo dovlačiti prošlost u budućnost, ili kako već. - U sadašnjost mangupe. - Gogi ga je ispravio uz osmijeh i prijateljski ga udario po ramenu. Svi su se nasmijali, a mama je iskoristila priliku i rekla da mi je haljina završena. - Hajde Meri, obuci je da vidimo kako izgleda. – Melisa je bila uhvaćena u zamku. Anela je ugasila cigaretu u pepeljaru i uputila mi pogled koji sam mogla prepoznati u svakom trenutku, onaj pogled koji je žudio da mi kaže nešto vrlo važno. - Anela hoćeš li mi pomoći ? Ima previše špagi koje se moraju zategnuti. Ustala je ne rekavši ni riječi i pridružila mi se. Hodale smo uz stepenice i ubrzo se našle ispred moje sobe, ugurala me je svom silom unutra i paranoično pogledala u hodnik da se uvjeri da nas niko ne prati, a ja sam čula smijeh koji je dopirao iz dnevne sobe.

09.01.2017.

****************

Popela sam se s njim uz stepenice i ušli smo u osvjetljenu sobu. Sanda je ležala na bijeloj posteljini i dojila svoju djevojčicu. Anela je sjedila pored Sandinog uzglavlja i milovala je po kosi, a drugom rukom brisala suze koje su klizile niz njene blijede obraze čija je boja još više naglašavala njenu vatrenu kosu. Mirza je sjedio na podu i pričao sa djevojčicom, siguran i pun iskustva, pričao joj je kako Azra jedva čeka da je upozna. Stajala sam pored vrata ne želeći napustiti Ishakov zagrljaj a onda je on prvi pošao i pogledom mi dao znak da pođem za njim. Sanda podiže glavu. Na licu su joj se vidjeli tragovi umora i iscrpljenosti, ali bez obzira na to, ona se nasmija - Dođi draga moja. Priđi, upoznaj moju Saru. - Pa dobrodošla Saro. Mislim da ćemo se super slagati. - Zašto Sara, – upitala je Anela. - Zašto ne, - rekla je Sanda, - Sara je lijepo ime, je li tako Ishak ? - Jeste, Sara je lijepo ime, najljepše. Gledao ju je pogledom punim ljubavi, i nju i malu djevojčicu. Svi smo se samo gledali neko vrijeme, a ja sam posmatrala njega. Bilo je nešto drugačije u njihovom odnosu tog dana, nešto ljepše i jače. ***************************************************************** Kuća je bila prazna, tiha i mirna kao nikad do tad. Ni traga da je neko živio tu prije deset dana. Deset dana bez riječi, bez glasa i bez pojave Ishaka i Sande, bez Fatime. Hladnoća je nagrizala kosti u svakoj sobi, tišina je plela mrežu oko vrata, oko televizora i starog gramofona. Jedino što je još bilo živo u toj kući bilo je vrijeme, jedino što je razbijalo tišinu bio je zidni sat koji je neumorno kucao i gurao kazaljke naprijed, u nepovrat, u nedogled. Vraćali smo se svaki dan nadajući se da ćemo pronaći neki trag, neki komad papira na kojem piše zašto su otišli, nadajući se da nam je nešto promaklo jučer, nadajući se da su nešto zaboravili i da će se po to vratiti. Mama nam je govorila da se ne igramo detektiva te da ljudi ponekad jednostavno osjete potrebu da odu i nikad se više ne vrate. Molila nas je da ne zabadamo nos u tuđu privatnost te da nastavimo tamo gdje smo stali, samo bez njih dvoje. Ali mi smo već bili zaboravili gdje smo stali, a nastaviti se nije moglo na takvim temeljima, nestabilnim temeljima koji bi se mogli urušiti i polomiti nas na komade. Svako od nas je imao svoju priču i zamisao šta se desilo i zašto su otišli, zašto su samo tako nestali bez pozdrava. Okupljali smo se u mojoj kući svako večer nakon nastave. Bila je to posljednja sedmica pred maturu, sjedili smo u dnevnoj sobi, pili čaj i slušali brujanje stare mašine za kojom je sjedila moja mama. U ruci je premetala plavo platno i šila moju maturalnu haljinu. Znala sam da je slušala naše razgovore, jer ponekad nas je ispravljala i govorila da griješimo. Ponavljala je da se ne upuštamo u nepoznato, da ne kopamo po tuđim životima, upozoravala nas je na nešto što bi mogli saznati. Na nešto što je ona znala.

06.01.2017.

Prije 06.01.

Zadihana, nisam mogla ništa reći. Mirza mi je stavio ruku na rame i nešto mi je pričao. Gledala sam u njega ali nisam mogla da ga čujem, samo sam gledala u njegove okrugle zjenice i usne koje su se pomjerale oblikovajući slova, slogove, riječi i rečenice. U mislima mi je bio Ishak i znala sam da ga nećemo zateći kod kuće. Znala sam da je od samog početka osuđivao svoju sestru zbog njene trudnoće. Kako da se ovako veseli i razdragani pojavimo njemu pred očima ? Silno sam željela da moje sumnje budu istinite i da ga ne zateknemo kod kuće. Mirza je glasno upitao možemo li nastaviti, hoću li da ode po Anelu. Rekla sam da sam dobro i da možemo nastaviti. Cijelim putem do njihove kuće strah u meni nije jenjavao.

06.01.2017.

*************

Anelino auto je bilo parkirano u dvorištu, nevješto, na sred ulaza sa još otvorenim vratima i upaljenim žmigavcem. Zastala sam na tren, sabrala misli, uhvatila Mirzu za ruku i popela se uz drvene stepenice. Ishak je otvorio vrata prije nego što smo pokucali. Bio je presretan, nasmijan, ponosan, baš kao i Mirza maloprije. Njegovo ponašanje me nije ostavilo ravnodušnom. Bacila sam mu se u zagrljaj i zaplakala. Mirza je projurio pokraj nas i iz sveg glasa povikao Sandino ime. Tad sam prvi i posljednji put čula plač Sandine djevojčice. - Anela je ovdje ? - Prva je došla. Prvo sam njoj javio. Došla je prva, Meri. - Gogi, Melisa ? - Nisu danas u gradu. Melisa je otišla da kupi haljinu za maturu. - Gdje ti je mama ? Je li ona kod kuće... znaš... je li... ? - Jest, mama ju je porodila. Da je samo vidiš. Sva je u fazonu ponosne nane, a ja kao što vidiš, ponosni dajo. Ne znam koliko je normalno nakon svih devet mjeseci. Koliko je normalno, Meri da sam sad nekako svoj, da volim tu bebicu, da sam oprostio sestri sramotu ? - Brat si joj, to je tvoja mala sestrica. Naravno da ćeš oprostiti. Tad je prvi put prislonio svoje usne na moje. Uhvatio je moje lice u dlanove i nježno spustio poljubac na moje promrzle usne. Onda se brzo povukao korak-dva nazad i zastao kao da žali za tim trenutkom kojeg više ne može vratiti, kojeg ne može ispraviti, izgledalo je kao da je napravio najveću grešku u životu, a meni je poljubac bio kao melem za ranu. Ponovo se primaknuo i poljubio me sa većom željom, većom strašću, sa malim zrnom ljutnje. Tad u tim trenucima užitka, željela sam da nikad ne prestane da me ljubi. Kao da je to bilo sve što mi je nedostajalo. Kao da je samo taj jedan mali, obični poljubac bio dovoljan za narednih deset godina sreće, kao da je u tom poljupcu sadržano moje jučer, danas i sutra. I bilo je, ali ne i sutra.

31.12.2016.

********

Nastala je još duža tišina, teža od one koja je bila prije njegovog pitanja. Taj dan Sanda nam nije rekla ko je otac, ni dan poslije, ni sedmicu poslije, ni mjesec poslije. Rasla joj je beba u stomaku a mi, njeni najbolji prijatelji, nismo znali ko je otac djeteta. Nije više dolazila u školu jer je bivala veća iz sedmice u sedmicu. Mi smo odlazili u školu, svih pet dana u sedmici, ali znam da niko od nas nije bio prisutan duhom ni na historiji, ni na matematici, pa čak ni na času iz muzičkog odgoja. Drugi su nas pitali za nju, niko nije pitao Iskaha, pitali su nas, a mi smo počeli da se vežemo u sve čvršći čvor i nismo dali nikom da nas razdvaja. Živjeli smo polako i mirno dan za danom posjećivajući je svaki dan. Svi osim Anele. Anela je znala da svrati samo kad bi Ishaka vozila kući sa probe. Nastavili su svirati a Sanda je brzo zamjenjena sa drugom djevojkom koja je bila njena blijeda kopija. *************************************************************************************************** Jesen mi je bila omiljeno godišnje doba. Tada je priroda mogla pokazati sve svoje čari u najljepšim bojama. Voljela sam gaziti lokve i uvehlo lišće. Voljela sam dodir kapljica na koži, na usnama i na očnim kapcima. Jednog kišnog dana Mirza je upao u kuću sav uzrujan, uzbuđen i nekako veseo, sve u isto vrijeme. - Meri ! - Stari, nisam sama u kući, lakše malo. - Sanda... ona više nije... Sanda je dobila bebu. - Kako znaš !? Šta čekaš, izlazi, idemo ! - Kiša pada. - Mirza, nije bitno, ja idem a ti ostani sjediti ovdje ako hoćeš! Izjurila sam ne vežući pertle na martinkama i potrčala. Trčala sam, nakon dugo vremena sam trčala. Hladan vjetar mi je tjerao suze na oči, a pluća su već bila smrznuta od hladnog zraka. Čula sam Mirzu kako trči za mnom, nije me čak ni pokušavao zaustaviti, i on je trčao sa mnom i smijao se iz sveg glasa ponavljajući da Sanda ima bebu, glasno, veselo, ponosno. Smijala sam se i ja ne razmišljajući koliko još teške i crne ulice imamo pred sobom da bi stigli do Sande. Negdje na pola puta sam se sjetila Ishaka i stala sam...

26.12.2016.

* * * * * * * * * *

- Hej. Šta ima ? Jeste za druženje, možda da bacimo roštilj ? - Meri, nema potrebe za uvodnom špicom. Trudna sam i znam da imate milion pitanja. Odgovoriću svakom od vas, pitajte slobodno. Nećemo baciti roštilj, ili šta već... Anela je prekinula njenu misao - Iskreno, mene ne zanima ništa. Ne želim da slušam o tome nikako. Neko ti je napravio dijete, čestitam! I možemo li sad nastaviti sa normalnim životom ? - Anela! - Šta je !? Zašto praviti dramu oko toga, šta bih trebala, plakati ovdje što je Sanda dovoljno glupa da rodi nečije dijete sa sedamnaest godina ? Neka rodi! Boli me đon! Gogi, baci mi cigaru. – Legla je na travu pored Gorana, a crvena kosa se prosula kao uljana boja po slikarskom platnu. Melisa je već sjedila kod Sande i nijemo gledala u njeno lijepo lice ostavljajući dojam da još ne zna šta se dešava. Često sam pokušavala tu sliku izbrisati iz misli, ali sjećam se svakog detalja. Sjećam se svakog mišića na njenom licu koji je bio tako napet, a rubovi usana blago povijeni na dolje. Oči su joj bile poluotvorene, kao da se tek probudila pa joj lice nije došlo u kontakt sa hladnom vodom. Osjećala sam tad, a i sad tako osjećam, da joj je bio potreban jedan šamar da je vrati u realnost. Mirza je stajao pored Iskaha i svi smo ćutali. Ja se nisam pomjerala sa mjesta, jer nisam imala kud. Bojala sam se da ne zgazim nečiji osjećaj, nečiji pogled, nečije srce. Nije više bilo mjesta u tom dvorištu. - Ko je otac ? – Gogi je prekinuo dugu tišinu. – Ne možeš prosipati priču kako te je neko sačekao iza ugla i šta sve ne. Svesno si to uradila, to znam, zanima me ko je otac jer to ne znam. Pa reci nam svima ko je otac ???

26.12.2016.

* * * * * * * * *

Vozili smo se šutke do Ishakove kuće. Posmatrala sam saobraćajne znakove gledajući kroz prozor a Anela je ljutito gazila po gasu. Pomislila sam kako se sve mijenja a ja to ne mogu zaustaviti. Anela je naglo skrenula na desnu stranu i krenuli smo po Melisu. Čekala nas je ispred zgrade. Brzo i spretno je okrenula automobil a Melisa je brzo ušla, pozdravila nas i krenule smo. - Ok, zašto vi ovako nenajavljeno idete kod Sande ? Mislim, ne sjećam se da mi je sinoć išta rekla, da dolazite ili tako nešto. - Sanda je trudna – rekla je Anela, - je li ti to možda sinoć rekla, jer ja znam kome nije rekla. - Sanda trudna ! Ne, nije mi to rekla, zapamtila bi to. Sanda trudna ! Otkud vama to da je Sanda trudna ? Meri ? - Trudna je. Ostalo mi je nepoznato kao i tebi. - Ooo, trebali ste mi reći, da javim Gogiju neka... - Gogi je sigurno već tamo. Anela je nijemo gledala ispred sebe ali činilo mi se kao da ne gleda cestu. - Nemoj zaboraviti Mirzu. – Melisa je rekla tiho i nastavila da gleda kroz prozor. Mirza je čekao na autobusnoj stanici. Brzo je sjeo u automobil i krenuli smo opet. - Išao bih ja biciklom ali nema kočnica, moram to prvo popraviti, hvala što ste me pokupili. - Nema problema. Kako je Azra ? - Raste, plače, bljuje po materi, ali dobra je. Nasmijala sam mu se i vratio mi je jednako. Za par minuta već smo bili ispred Sandine kuće. Sjećam se da je njena kuća imala najveće dvorište koje sam do tad ikad vidjela, ali taj dan mi se učinilo tako malo i tijesno. Tijesno za nas, za Anelin auto, za osjećanja i emocije koje je svako od nas vukao za sobom, koje je svako od nas svakim izdisajem iz tijela izbacivao napolje. Sjedila je na stepenicama pognute glave. Ishak je stajao naslonjen na drvenu ogradu i gazio opušak cigarete koju je upravo ispušio, a Gogi je ležao sa rukama ispod glave i posmatrao oblake. Anela je izišla iz auta i zalupila vratima. Sanda diže glavu sa koljena i uputi nam prijateljski pogled, onaj njen, samo kako je ona znala. Pogled poslije kojeg sve praštaš, takav da ti povrati nadu da je sve u redu, da ima dobrote na svijetu, da ima ljubavi i da je to jedino što je važno. Stajali smo pored auta ne znajući kako i kud dalje. Mirza me je lagano gurkao, očekujući da ja napravim prvi korak, da nešto kažem, da pristupim, ali ja sam čekala da mi se pogled susretne sa njegovim. I dalje je gazio opušak cigarete dok od njega nije ostao samo prah. Pogledao me i blago kimnuo glavom u znaku dobrodošlice, odobravanja, ko će da zna sad.

25.12.2016.

Nastavak

- Da. Mama ludi. Osjećam se bespomoćno, a ta mala glupača se čak ni ne kaje, njoj je to sve OK, ona je dobro i rodiće to dijete! Zamisli... - Ne znam šta da kažem. Želiš li da dođem, Anela će svakako dolaziti tamo ? - Ako želiš, dođi. Nije da možeš nešto specijalno uraditi, ali... - OK, vidimo se uskoro. Otvorila sam vrata i sišla niz stepenice. Anela i mama su pile kafu u kuhinji. Uzela sam martinke iz hodnika i sjela na stepenice. Dok sam se polako obuvala čula sam razgovor u kuhinji - E moja Anela, čuvajte se vi. Nikad ne znate ko vas čeka iza ćoška. - Ma neće na nas niko, vjeruj meni, nas se svi boje. – rekla je Anela kroz smijeh. - Kako su malu Sandu sačekali, pa eto, sad je gotovo. - Koju Sandu ? - Fatminu Sandu. – rekla je mama spremajući se da kaže još nešto. - Anela, ja sam spremna. Ona se pozdravila sa mamom i izišla u hodnik. - Šta je sa Sandom ? - Mama ja idem ! A ti ulazi u auto, Sanda je trudna. Dok sam je vukla za sobom po cijelom dvorištu, ona se trudila da ne izgubi tlo pod nogama. - Koja Sanda ? Šta pričaš ti ? - Koliko Sandi poznaješ, Anela ? - Jednu... Sanda trudna ! Zašto mi nisi rekla ? Znala si a nisi mi rekla. Ne bi mi ni rekla da tvoja mama nije počela pričati je l' tako ?! - Anela, zvala sam Ishaka sad. On mi je rekao, sad ! Nisam to znala prije, sad sam saznala ! Ulazi u auto ili ću ja voziti ! - Jesi li nazvala Melisu ? Trčeći sam se vratila u kuću i obuvena potrčala preko stepenica, dok je mama vikala za mnom - Halo – čulo se s druge strane. - Hej Melisa. Jesi kod kuće ? - Ne znam ni zašto sam to upitala jer se već javila na telefon. Uzbuđenje valjda... - Jesam, zašto ? - Krenuli smo do Sande i Ishaka, ako ćeš s nama, možeš. Anela i ja ćemo biti blizu još malo. - Može, ko ide ? Ima li mjesta da pokupimo i Mirzu ? - Ima, navratićemo i po njega. Idemo Anela i ja. Vidimo se onda za desetak minuta. - Ja ću mu javiti da sačeka na autobusnoj - Ok. Na izlasku sam poljubila mamu i poželjela joj dobar dan na poslu.

25.12.2016.

* * * * * * * *

- Nije sinoć doš'o na probu!- Stajala je Anela na ulaznim vratima moje sobe i izgledala prelijepo kao i uvijek. Podigla sam glavu sa jastuka. - Ko nije doš'o na probu ?- - Ishak. Je li ti rekao nešto ? Kad si ga vidjela zadnji put ? - Izvini detektivko, nisam te prepoznala. Ne znam, nisam ga vidjela već par dana. Odi do njega. - Ako ćeš sa mnom, spremi se, ja ću biti dolje. Izišla je iz sobe ostavivši svu nervozu za sobom. Nisam više mogla spavati. Gledala sam u telefon koji je stajao na stoliću pored kreveta. Podigla sam slušalicu i otipkala broj, zahvalna mami što je kupila ovu spravu. - Hej Fatma, Merjem je, je li Ishak kod kuće ? Super, možeš li mu dati telefon ? - Hej. - Hej – rekao je. - Anela šizi. Propustio si probu sinoć. - Gdje je ona ? - Kod mene je, pije kafu sa mamom, ja sam u sobi. Šta je bilo ? - Sanda je trudna. - Šta ? ---nastavlja se ---

25.12.2016.

* * * * * *

Često bismo sjedili na klupi pored vode i bili tihi. Najljepše je bilo u danima kada je puhao vjetar pa bi se hrabro poigravao sa vodenom površinom, a nama bi izgledalo kao nešto što nikad u životu nismo vidjeli, kao nešto što ne znamo opisati, kao nešto što je samo naše i što postoji samo pored naše klupe. Uvijek sam tiho i nijemo posmatrala život oko sebe, na suprotnoj klupi bi često bio neki muškarac i žena koji su se prividno voljeli. Na mostu s moje lijeve strane, koji nije bio do kraja završen, stajali bi adolescenti, bili bi uvijek neprijateljski nastrojeni, izgledali bi kao da se pripremaju za neko veliko postignuće u svijetu kriminala, oružanih pljački ili nešto slično tome. Iza mene su se prelamali glasovi jedan preko drugog, drugi preko trećeg, čuli bi se koraci, gume od bicikla te pozdrav u hodu, dijete koje plače i govori da hoće igračku iz trgovine, nervozna majka i poneki udarac, šamar, vrisak. Ali kada sam slušala sasvim fokusirana na zelenu boju oko sebe, skoro sam mogla čuti kako iza mene raste trava, kako čovjek na suprotnoj obali od konobara traži kafu sa mlijekom, kako sunce pucketa kao stara peć u sred zime, kako Ishaku kuca srce. Dani su bili ispunjeni i mirni, a mi smo bili puni nemira i dovoljno prazni da ponekad ne bi znali o čemu da razgovaramo. Godinama su nam govorili da je najbolje da budemo iskreni jedni prema drugima a kada bi došlo do te iskrenosti, činilo bi nam se kao da naš svijet propada, kao da ništa više nije isto. A bilo je isto, samo nismo znali da ne bi trebali tražiti istinu ako ne znamo šta ćemo s njom. - Znaš, možeš ti meni nekad reći kako si . - Pa eto rekao sam ti sad. - Da, ali nekad možeš i sam reći, prije nego što ja pitam. - Ma, ne spadam ti ja baš među te napornije osobe. - Misliš ovako kao ja ? - Aha. Nisam znala šta da radim s tom istinom... Nikad nisam znala šta da radim s Ishakom. Nakon par mjeseci više mi to nije bila glavna briga, nakon par mjeseci više ništa nije bilo isto.


Stariji postovi

Naša priča
<< 01/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

MOJI LINKOVI

Live and let die !
MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
2894

Powered by Blogger.ba